Malo komu uspije spojiti profesionalni rad i hobi, a kada netko sa zanimanjem spoji dva hobija – rezultat mora biti izniman; upravo to pošlo je za rukom Božidaru Vukičeviću, vrsnomu splitskom fotoreporteru, koji je dvije svoje fascinacije, fotografiju i ronjenje, uspio ‘udružiti’ s profesionalnom karijerom
Njegove fotografije mora i podmorja – mada možda i ne znajući čije su – sigurno ste već vidjeli, jer još od 2006. godine, kada je angažiran za urednika fotografije u magazinu Otvoreno more, Božidar Vukičević je brižni kroničar svega što se događa iznad i ispod modre brazde, od jedriličarskih regata do podvodnog ribolova. Zahvaljujući Vukičeviću, fascinantne fotografije jadranskog podmorja počele su se pojavljivati na naslovnim stranicama, približio je taj skriveni svijet širokoj publici i – rekli bismo – otvorio jednu potpuno novu nišu u hrvatskoj fotografiji. A sve je, kako kaže Božo, počelo slučajno… ‘Stariji brat bio je u školskoj fotosekciji i donio aparat doma, pa sam se i ja zainteresirao za fotografiju. Roditeljima sam, kad je trebalo ići na ekskurziju, rekao da mi radije kupe fotoaparat nego da me pošalju na izlet. Ipak su me poslali, ali sam dobio i svoj prvi aparat – Practicu L2. Nije prošlo mnogo vremena, a već sam počeo i raditi u Omladinskoj iskri, jedinoj redakciji u kojoj je nadobudni mladi fotograf mogao dobiti angažman. Splitska Iskra bila je pandan zagrebačkom Poletu i cijela moja generacija bila je povezana s tim listom… tu su, među ostalima, počeli i moji kolege Matko Biljak, Zvone Krstulović i mnogi drugi.’
Otkud ljubav prema ronjenju?
I to je ispalo slučajno! Nisam htio ‘odraditi’ vojsku daleko od kuće, pa sam se po završetku srednje škole dobrovoljno prijavio u ronioce. Išao sam tri mjeseca na temeljnu obuku u Pulu, potom u Divulje na obuku za lakog ronioca, a na kraju sam se u Šibeniku specijalizirao za protuminskog ronioca. Svidjelo mi se, zavolio sam podmorje, a jednom kad se navučeš na to, više nema natrag. Ipak, u to vrijeme uopće nisam razmišljao o spajanju fotografije i ronjenja, tehnika je u to vrijeme bila toliko skupa da je to bilo neizvedivo. Kolega Tom Dubravec u to je doba nabavio aparat Nikonos IV, pa smo malo eksperimentirali s fotografiranjem podmorja, ali ništa ozbiljno.
Nakon vojske zaposlili ste se u Slobodnoj Dalmaciji, koju je u to doba vodio veliki Joško Kulušić i koja je bila među najtiražnijim novinama u tadašnjoj državi; koliko je to odredilo vaš profesionalni put?
U Slobodnu sam došao kao laborant, jer htio sam naučiti, raditi i zaraditi. U fotolaboratoriju sam bio godinu dana, pa sam Zorana Marića, tada šefa fotoslužbe, pitao bi li se mogao okušati kao fotoreporter. Dao mi je starog Pentaxa, dva objektiva, nekoliko rola filma i poslao me u grad – da donesem fotovijest. Dobro sam to obavio i tako su me primili. A Slobodna je tada bila jaka, sa sjajnim novinarima, urednicima i fotografima… bili su tu moji vršnjaci Tom Dubravec i Matko Biljak, ali i stariji kolege: Andro Damjanić, Ante Verzotti, Feđa Klarić, Jadran Babić, Vojko Bašić… znalci i vrhunski profesionalci od kojih sam itekako naučio. Bio je gušt raditi u to doba, jer se radilo timski i kvalitetno, a Kulušić je itekako držao do fotografije i pružao šansu mladim ljudima. To zlatno doba Slobodne trajalo je do one famozne pretvorbe, kada je sve krenulo nizbrdo.
Za Slobodnu ste radili i kao ratni reporter; čega se sjećate iz tog razdoblja?
Bio sam mlad i osjećao se neuništiv, a takav je bio stav većine nas na terenu. Nismo razmišljali, nosio nas je adrenalin. Matko Biljak, Tom Dubravec i ja bili smo dobri prijatelji i uvijek smo pokušavali jedan drugoga nadmašiti, napraviti nešto bolje i vjerujem da nam je to međusobno nadmetanje, koje traje i danas, pomoglo da se razvijemo, da postanemo bolji fotografi. Rata se danas nastojim ne sjećati, ali neke stvari i slike naprosto ostanu u glavi. Sjećam se tako razmjene zarobljenika u Žitniću, na pruzi, kada me, u svoj toj nevolji, ugledala jedna starica i – nasmijala se. Tada me pogodio besmisao rata. ‘Fotka’ koju sam tada snimio nije ništa naročito, ali taj moment mi je ostao u sjećanju.
Nakon rata imali ste sreće raditi s još jednim velikim urednikom – Ivicom Fleschom…
Novinarstvo je tad već krenulo u nekom smjeru koji se meni nije sviđao: sve je postalo podređeno ‘žutilu’, postalo je površno, nametnuli su se drukčiji standardi i to me malo ‘štufalo’. I baš u tom momentu odlučeno je da se tjedni prilog More iz Slobodne pretvori u samostalni dvotjednik Otvoreno more. Zbog mojih afiniteta, urednik magazina Ivica Flesch pozvao me da se priključim timu kao urednik fotografije. Naravno da sam odmah pristao i, eto, u Otvorenom moru ostao sam do danas. Nisam se uvijek slagao s Fleschom, ali stalno smo razgovarali, trudili se napraviti što bolje novine, a ta ‘kontreštavanja’, razmjena mišljenja između urednika, novinara i fotografa vrlo su važna, iz toga se uvijek nešto izrodi. Flesch je bio izvrstan urednik, jer je znao ispravno procijeniti što tko i koliko može… i s obzirom na to, ljudima je davao potrebnu slobodu. Inzistirao je da naslovnica bude svaki put drugačija, razgovaralo se o naslovnicama, o temama. Inzistirao je da podvodni ribolov ili ronjenje budu na naslovnici barem u svakomu drugom ili trećem broju, za što mu skidam kapu, jer to nitko ranije nije radio.
U Otvorenom moru ste prvi put dobili pravu, ozbiljnu opremu za snimanje?
Da, a to je bitna stavka. Ozbiljna, profesionalna oprema košta minimalno 25–30 tisuća kuna, a malo tko si to može priuštiti u privatnom aranžmanu. Od početka je bio dogovor da će se s Otvorenim morem ići ozbiljno, da će se nabaviti oprema potrebna za ozbiljan, kvalitetan rad. Flesch je ispunio to obećanje i mislim da se nije pokajao, jer se ta investicija pokazala kao dobra.
Veseli li vas podvodna fotografija i dalje, nakon godina rada?
Veselim se svakomu novom zaronu s aparatom – da nije tako, vjerojatno se više ne bih bavio ovim poslom. To je ključna stvar da bi se moglo raditi kvalitetno, jer čemu raditi ako to ne voliš?! A snimanje pod morem je specifično. Drukčije se pripremaš, na druge stvari paziš, s drugim se problemima susrećeš, nego pri snimanju na kopnu… druga su pravila. Evo, sad mi se zna dogoditi da odem na nogometnu utakmicu i vidim da sam malo ‘izgubio ruku’, iako sam ranije stalno snimao utakmice.
Koliko je zahtjevno fotografirati ispod morske površine?
Prvo moraš znati roniti, to je preduvjet. Može se roniti i na dah, ali tada si ograničen vremenom. Kod ronjenja na boce prednost je što možeš biti dugo pod morem, s tim da nisi baš mobilan, teže se kretati, namjestiti, uhvatiti pravi kut. Tehnika je vrlo važna, jer bez nje ništa ne možeš – treba imati bljeskalice, objektive i naravno – dobar fotoaparat. Inače, u Hrvatskoj ima dobrih podvodnih fotografa, praktički duž cijele obale. Ja sam, međutim, jedan od rijetkih koji se time profesionalno bavim, i to u novinarstvu.
Jeste li ikad bili u pogibelji i bojite li se nečega kad zaronite?
Nikad nisam osjetio strah od dubina i nije mi problem pogledati u plavetnilo ispod sebe. Zapravo, uopće ne razmišljam o nekakvoj opasnosti. One, naravno, postoje… svakojake, ali ako se držiš pravila i kvalitetno isplaniraš zaron, malo je vjerojatno da će se dogoditi incident. Inače, držim se mudrosti Alena Solda: ako vidiš morskog psa u moru, imaš neku šansu, možeš se skloniti – a ako ga ne vidiš, onda ti je svejedno… gotov si. Ali, ako osjećaš takav strah, onda nema smisla ni skakati u more.
Kakvo je jadransko podmorje?
Jadran je zapravo još neotkriven, ronilački sport i turizam u nas su još u povojima. A šteta, evo baš sam nedavno čuo od Tonke Ivčević, gradonačelnice Komiže, da su nautičari i ronioci prvi i posljednji gosti na Jadranu, od proljeća do jeseni, a uz to i izvrsni potrošači. Na internetu nema previše materijala i informacija o podmorju, slabo je to pokriveno. Želja mi je prirediti publikaciju u kojoj bih predstavio vrhunske lokacije za ronjenje u Dalmaciji. Bilo bi dobro prikupiti i objaviti te materijale… to bi vrijedilo dokumentirati.
Što vam je važnije: umjetnički ili fotoreporterski pristup?
Treba naći najbolji kompromis. Ako si fotoreporter u novinarstvu, moraš poštovati zakonitosti struke, fotografija treba biti informacija. Ono čega se uvijek držim i u čemu sam uporan, jest da kadar koji snimim bude što bliže idealnom. Fotografija treba imati dobru kompoziciju i svjetlo, ali mora i pričati priču, da se zadovolji forma, prenese informacija… i da fotografija ima neki tvoj pečat, tvoj rukopis.
Takva je, primjerice, vaša poznata fotografija bivšega predsjednika Mesića za ljetovanja na Hvaru? Kako je nastala?
Spletom sretnih okolnosti! Ideja je potekla od kolege Dubravca, koji je sličnu kanio snimiti godinu ranije, također s Mesićem, ali nešto mu se nije poklopilo… a meni jest. Naime, bivši predsjednik svake je godine, kao počasni član ribolovnoga društva Pic iz Jelse, išao na druženje i ribolov s prijateljima i to je bilo novinarski i fotoreporterski već pokriveno na sve zamislive načine. Ja sam htio nešto novo i naumio sam ga nagovoriti da skoči u more, te da ga fotografiram u tom trenutku. Bila je dobra atmosfera i on je, mimo protokola, začudo pristao, te – skupa s ljudima iz osiguranja – skočio u more. Pozirao mi je nekoliko minuta, ali nikako nisam uspijevao snimiti što sam htio. Na kraju sam ga zamolio da samo još jednom skoči i tako je nastala ta fotografija, za koju čak nisam stigao ni montirati bljeskalice. Fotografija je bila dobra, drugačija i za nju se brzo pročulo. Kasnije je na natječaju zbora fotoreportera dobila Grand Prix i prvu nagradu u kategoriji Svakodnevni život.
Napisao: Lari Lulić
